Kriza koja je zahvatila cijelo društvo nije mimoišla ni kazalište za djecu. Sva kazališta i sve kazališne grupe osjetili su to prije svega u smanjenju javnog financiranja, u gubitku sponzorskih ugovora, ali i u smanjenom broju izvedaba i broju publike. U 2010. godini, ovaj se trend nastavlja daljnjim redukcijama u financiranju. Smanjenje broja izvedaba bilo je očekivano jer se u sveopćem "stezanju remena" i pokušaju da se "na neki način preživi", kao prva mjera štednje i odricanja, u svakoj obitelji uvijek uzima od "nadgradnje", a to je uvijek i najprije kultura. I dok je pad posjećenosti razumljiv i očekivan, neselektivno smanjivanje javnoga financiranja prije svega privatnom sektoru, uz zaštitu javnih kazališta i ustanova dovest će do ogromnih potresa i donijet će neprocjenjivu štetu umjetničkom stvaranju i opstanku malih družina i kazališta te daljnjem razvoju kazališne umjetnosti.
U sveopćoj borbi za preživljavanjem, kazališna će se ponuda svesti na komercijalnu i nastat će natjecanje za svakoga gledatelja, ali ne umjetničkom izvrsnošću, nego podilaženjem općem i prevladavajućem komercijalnom ukusu. Uz to će javna kazališta pribjeći prokušanom postupku - davanju besplatnih predstava i tako će uništiti privatnu inicijativu i ono malo životnosti što je kazalište za djecu počelo pokazivati u nekoliko zadnjih godina.
Najgori je to iako i najvjerojatniji scenarij koji se može dogoditi hrvatskom kazalištu za djecu, ali i djeci koja za cijeli život mogu biti obilježena kao "krizna generacija", naraštaj koji je rastao i izrastao na kazalištu koje se brine o svojem vlastitom preživljavanju, a ne skrbi o pravima djeteta na kulturu i umjetnost.
Konvencija o pravima djeteta, međunarodni dokument usvojen na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1989. godine, sadrži univerzalne standarde koje država stranka Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratificirala) mora jamčiti svakom djetetu. U Konvenciji se govori, prije svega, o obvezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obvezama brojnih društvenih čimbenika glede zaštite djeteta.
Konvencija dakle govori o posebnim pravima djeteta na zaštitu! Od koga? Od nas odraslih. I još se kaže: "Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona".
Obaveza je dakle države potpisnice, a Hrvatska to jest, štititi prava djeteta na "slobodno sudjelovanje u kulturnom životu i umjetnostima" te se obvezuje da će "poticati ostvarenje primjerenih i jednakih uvjeta za provođenje (...) umjetničkih (...) djelatnosti".
Valja uočiti - jednakih uvjeta i za djecu i za umjetnike koji za njih stvaraju. Boreći se tako za prava djeteta na kulturni i umjetnički odgoj, Konvencija se posredno zalaže i za prava umjetnika da svoj posao obavljaju na korist djeteta i država bi te i takve umjetnike morala po zakonskoj snazi Konvencije i podržavati. U vremenu krize u kojoj jesmo, na žalost, malo tko misli o umjetnosti i pravu djeteta na umjetnički razvoj. Sindikalna borba za plaće i golo preživljavanje postala je, razumljivo, glavnom temom, a borba za pravo djeteta na umjetnički razvoj sasvim nevažan motiv. Nevažan za sve - osim za nas umjetnike koji ne želimo odustati od misije kojom smo krenuli na put izgradnje umjetničke komunikacije s djecom i mladima.
U vremenu krize naša je odgovornost prema djeci još i veća nego u vremenu blagostanja. Mi moramo biti pozvani na očuvanje umjetničkih vrijednosti i daljnju, beskompromisnu borbu za istinitu i visokoestetski oblikovanu komunikaciju s djecom. Mi smo pozvani da djeci osiguramo sigurnost duhovnoga rasta, da ih sačuvamo ne od grubosti ovoga svijeta ili od krize, mi to ne možemo, nego od potpunoga gubitka temeljnih, prije svega estetskih vrijednosti. Moramo moći pomoći sačuvati njihovo duševno zdravlje i spriječiti potpunu duhovnu kontaminaciju koja ionako nezadrživo ulazi u njihove glavice putem televizije i drugih medija, ali i komercijalnoga kazališta koje se brine za svoje vlastito preživljavanje.
Na žalost, sustav financiranja i politika čuvanja radnih mjesta umjetnika i stečenih prava javnih kazališta, ne stimuliraju niti umjetnički razvoj niti brigu za umjetnički odgoj djece i mladih. Kratkoročno, ova će politika sačuvati javna gradska kazališta i stečena sindikalna prava zaposlenih, ali će i petrificirat postojeće stanje koje ne nudi umjetnički razvoj. Dugoročno, posljedice bi mogle biti pogubne kako za umjetnički odgoj djece i mladih, tako i za čitav niz privatnih kazališnih inicijativa i umjetničkih organizacija koje su pošle putem vaninstitucionalnog organiziranja i pronalaženja samostalnog puta.
Potreba za udruživanjem malih, privatnih kazališta i neovisnih grupa veće je nego ikada. Čvrsto vjerujem da se jedino udruženim snagama može opstati i izboriti se za jednake uvjete stvaranja i osiguranje "primjerenih i jednakih uvjeta za provođenje (...) umjetničkih (...) djelatnosti" za djecu i mlade.