Theatre Epicentre Blog

Elvis Bošnjak

Draga Vita!

Ja naravno razumijem vaše, zagrebačke, probleme glede financiranja i iskreno suosjećam s vama. No, moram tek reći da za nas u Splitu ne postoji ni slamka spasa, nas je blato političke zbilje progutalo i još nam vire samo prsti. Zavidim vam na vašim problemima, ne umanjujem njihov značaj niti želim ironizirati,  zavidim vam i na jedinstvu koje ste iskazali i spremnosti da se borite za svoj prostor. Neću reći novac, jer svi znamo da se od kazališta nitko nije obogatio, svi koji se bavimo kazalištem znamo za kakve smo sve mizerne plaće spremni raditi, iako "oni" kad dijele taj novac misle da ga direktno trpaju u naše džepove, sve te tisuće, i nikako ne uspijevaju pobrojati koliko ljudi živi od toga i da su tu također u pitanju nečija radna mjesta i nečiji goli kruh. No, vratimo se mom voljenom gradu, kojeg smo eto neki izabrali kao svoju sudbinu, jer kako mi je, kada sam jednom poželio otići, rekao moj pokojni prijatelj Josip Genda - Elvis, shvati, ne možemo svi otići. Što si pokušao napravit? Nisi još ništa zapravo pokušao.

Pa eto pokušao sam i pokušavam svaki dan i pokušavaju i brojni drugi. I objašnjavali smo i tumačili koliko bismo mogli sami sredstava prikupiti, zaraditi, koliko posla za umjetnike osigurati, kako Split nije otvorio ni jedan kazališni prostor od 1953., brojali koliko je Zagreb javnih, privatnih i ostalih kazališta od tada dobio, kako je Split u potpunosti kazališno nevažan, razrađivali strategije razvoja koje nitko nije čitao, pisali biografije i pobrojavali vrijedne nagrade kako bi nas se možda ipak shvatilo ozbiljnije, ali sve je to besmisleno jer mi ne ispunjavamo onaj osnovni kriterij - Mi nismo njihovi. Mi ne lajemo zajedno s njima na mjesec. Mi smo svoji, što opet znači da smo ničiji. Mi ne želimo biti na njihovim političkim skupovima ili listama, ne želimo participirati u njihovim lažima. Mi smo kao građani htjeli pomoći svom gradu i ne tražimo novac, tražimo rad, tražimo da nas naš grad upotrijebi kao umjetnike, a ne da nas upotrijebi ova ili ona stranka kao svoje bukače.

Sredstva, za cjelokupnu izvaninstitucionalnu kulturu, u gradu Splitu, u što spadaju i glazbeni programi svih oblika, plesni programi, programi neovisnih kazališta, rad klapa i sve , sve , sve , sve, su srezana za 70 % i iznose 600.000,00 kuna. Ima li smisla buniti se? O da, bunio sam se prošle godine i objavljena je hrpa mojih intervjua u svim novinama i nikome ništa. I nisam se bunio samo zbog sebe. Pričao sam puno o splitskim kulturnim potencijalima, o drugim vrijednim trupama, o nezavršenim kulturnim prostorima, o Domu mladih, možda najboljoj kazališnoj zgradi u Hrvatskoj,  koji se gradi već trideset godina i gdje su popljačkana bar tri takva kazališta. Dizali su glas i drugi, neki, doduše, tiho, da se ne bi zamjerili, i ti su dobili svoje mrvice. Grad koji je istaknuo kandidaturu za Europski grad kulture 2020. godine kreće junački na taj, hvalevrijedan, pohod, režući sredstva neovisnoj kulturi za 70 % i pljujući joj bezočno, s krajnjim prezirom, u lice.

Mi ćemo našu iduću predstavu napraviti s 00.00,00 kuna,  iako kaže naš "gradonačelnik" da samo budala radi a ne prima plaću, što ti dovoljno govori što misli o nama, zahvaljujući prijateljima koji nikako da se opamete i ostaju entuzijasti ili budale cijeli život.

Mi, na žalost, nećemo moći sudjelovati u radu Epicentra jer nećemo moći ništa platiti, ni knjižice, ni postere, ni značkice, ništa. I tako će cijela stvar ostati na vama iz Zagreba jer vi imate još svoju slamku, naša slamka je davno pukla, nema je od grada, ne stiže od županije, nema je ni iz zajedničkog nam Ministarstva.

Mi, draga Vita, ne živimo u istoj državi, nas će, još malo, izlagati na izložbama degenerirane umjetnosti, jer to smo svi mi njima, degenerici, pederčine, bolesnici, neradnici, pičke, antihrvati i antihajdukovci, antikatolici (to su epiteti koje njihova politička mudrost može iznaći), mi ne palimo baklje za stogodišnjicu jednog, danas, mizernog nogometnog kluba a samo to je važno, koliko smo baklji spremni zapaliti u euforičnoj ekstazi jednog velikog ništa. Crtanje grbova Hajduka, preko cijelih fasada, i ispisivanje navijačkih umotvorina krasopisom je jedina umjetnost koju "oni" mogu razumjeti. Sve ostalo je smeće. Možda smo mi ludi, vjerojatno jesmo, jer pokušati u Splitu raditi kazalište je izgleda isto što i pokušati pokrenuti balet u Afganistanu. Što će Afganistanu balet? Onaj kome takvo nešto padne napamet je zreo za ludnicu, naravo. Nisam više ni ljut, nisam tužan, nisam razočaran, nisam ništa, ili jesam ništa, možda sam umoran, o da, jesam, umoran sam, jer preživjeti zahtjeva puno truda.

Oprosti, uopće ne znam zašto ti pišem sve ovo jer znam da ne pišem iz očaja, njega sam davno potrošio, ne pišem ni iz samosažaljenja, jer njega nisam nikada ni imao.

U nekoliko elaborata i tih kulturnih strategija, napisao sam - Split je kolijevka hrvatske kulture  i sa svojih 1700 godina još je premlad da bi bio njena grobnica.

Imao sam krivo jer i  grobnica može biti umjetničko djelo vrijedno divljenja. Split je u ovom trenutku kulturni mrtvac,  Split je kulturni leš, bez groba, bez obilježja i uskoro će početi jako zaudarati.

Srdačno te pozdravljam, Elvis

izgleda da je lakše saznati tko je kupio, platio, preplatio, vratio (i sve ostalo) onaj BMW bivšeg premijera, nego podatak tko je ZAPRAVO, u Gradu Zagrebu radio podjelu sredstava namijenjenih kulturi? Članovi Vijeća u pojedinačnim susretima zaklinju se da su njihove odluke bile potpuno drugačije od onoga što je na kraju izašlo u Dokumentu, ali to ih ne amnestira od odgovornosti. Postoji nešto što se zove OSTAVKA, javno ograđivanje, ako utvrdiš da netko manipulira tvojim imenom i prezimenom, tvojim ugledom i časti! Zašto netko ima petlje javno se ograditi (Mario Kovač, na primjer), a većina ih šuti!? E, to neka ide na savjest svakome pojedinom od njih. Imena ovih ostalih šutljivaca sami možete pročitati u Službenom glasniku Grada Zagreba. Znam da vam Službeni glasnik nije omiljena literatura. Zato samo kliknite. Pa kad sretnete te ljude, da znate da su to oni koji su svojom šutnjom konačno presudili neovisnoj kulturi.

Znate onu poslovicu: da bi zlo pobijedilo, dobri ljudi trebaju samo činiti - ništa.
E, pa hvala vam, dobri ljudi, koji niste učinili ništa da se makar javno ogradite od barbarizma i, još gore, protuzakonitog rada Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.
Teške riječi, mislite? Pa, jesu teške, ali uskoro ćete moći sami prosuditi. I presuditi. Ali kako to voli reći i naš predsjednik države, a i onaj nesuđeni (ali zato suđeni gradonačelnik): NEKA INSTITUCIJE RADE SVOJ POSAO.
A da bi institucije mogle raditi svoj posao, Slamka će morati prvo obaviti posao koje je trebala napraviti druga institucija, odnosno Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.
Dakle, na 71. stranici dokumenta " Program javnih potreba u kulturi za 2011. - RAZRADA", pod naslovom KAZALIŠNA I PLESNA DJELATNOST stoji ovako: Organizacija: 7 javnih gradskih ustanova, Broj zaposlenih: 619.
I odmah u prvim podatcima imamo poluistinu!
Naime, istina jest da u Zagrebu djeluje 7 javnih gradskih kazališta, ali uz njih ide i još jedna polovica, ona Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koja (premda je samo polovica 49%) košta kao svi ostali zajedno! No, slučajno ili namjerno, onaj tko je pisao ovaj Dokument ispustio je i ostale javne ustanove kojima je, premda to Zakon o kazalištu nije predvidio, Grad predvidio dodijeliti preko milijun kuna za kazališnu djelatnost, a to su centri za kulturu. E, za njih ne znamo koliko imaju zaposlenih, nisu u Očevidniku kazališta kao subjekti koji obavljaju profesionalnu kazališnu djelatnost, naprosto su - tu. Sa svojim milijunčekom.
Ne moram vam ni govoriti da nije upisan broj pravnih subjekata s neovisne scene i koliko ondje ima zaposlenih. A kako bi tog podatka i bilo kad nema baš nikakve analize neovisnog sektora ni u Gradu, a niti u državi. Pa koga briga za taj najpropulzivniji dio hrvatske kulture! Broje djelatnici u državnim upravama svoje zgradice i svoje zaposlene (koji se i dalje zapošljavaju premda se, kao, ne smije), a ostali ih se ne tiču.
Vratimo se Dokumentu. Odmah iza zaposlenih slijedi: djelokrug rada i zakonska osnova. I tu odmah padam u nesvijest! Naime, zakonska im je osnova za podjelu sredstava Zakon o kazalištima iz 1991., 1997., 2000. i 2006.! Gledam i ne vjerujem svojim očima! Radi li ijedan pravnik u tom Uredu, taj bi morao znati da je stupanjem na snagu Zakona o kazalištima iz 2006. prestao vrijediti Zakon o kazalištima iz navedene 1991., 1997. i 2000.! Štoviše, to u Članku 58. važećeg Zakona izrijekom i piše! Dobro da nisu napisali da im je zakonska osnova onaj Zakon o kazalištima iz 1861. godine… Rekao bi Mladen Delić: "Ljudi, ma je li ovo moguće??!!!" E, jest, u našem Uredu za kulturu u gradu Zagrebu - sve je moguće, pa i ovakva notorna glupost. A nije samo glupost nego dovodi u pitanje zakonitost ovog Dokumenta jer se temelji na zakonima koji nisu važeći!
No, pogledamo li dalje u ponudu što nam nude naša javna gradska kazališta u 2011., naići ćemo na još nezakonitosti, odnosno, izravnog kršenja Zakona o kazalištima. Dakle, naše najveće kazalište za djecu ove je godine prijavilo premijeru predstave "Janko Raščupanko". A u zagradi iza naslova stoje imena autora/redatelja. I, nećete vjerovati, na prvom je mjestu ime umjetnice koja je ujedno i članica Kazališnog vijeća toga kazališta! Što je tu čudno, pitate se? Pa nemojte se čuditi jer Zakon o kazalištima izrijekom i jasno u Članku 31. kaže da Za vrijeme trajanja mandata vanjski član kazališnog vijeća ne može umjetnički djelovati u tom kazalištu. Pogledajte u Očevidnik kazališta i vidjet ćete da se ovdje radi upravo o tome što Zakon - zabranjuje. A naše je Vijeće pri Gradu odobrilo taj program. I to u javnom kazalištu. Protuzakonito, naravno. Usput, zanimljivo je da je isti naslov predstavljen kao produkcija javnog kazališta, ali samo 16 stranica kasnije nalazimo ga kao koprodukcijski projekt s istim autorskim timom - u plesnoj djelatnosti. Ovdje je produkcija, tamo koprodukcija, valjda da se "Turci ne dosjete". A kliknete li ovdje vidjet ćete da su se u posljednje dvije sezone u tom istom kazalištu održale čak dvije premijere u kojima je ista članica kazališnog vijeća autorica! Ne vjerujete? Samo klikajte… Još je zanimljivije da je u istom kazalištu posljednje dvije godine izveden SAMO JEDAN NASLOV od svih koji su prijavljeni na natječaj i otisnuti u dokumentima kao što je ovaj koji sad analiziramo! Umjesto predviđenih naslova, igrani su oni koje je radila - (ona ista) članica kazališnog vijeća. Kao što smo rekli - protuzakonito.
Ma ne, nije vam drugačije ni s najvećim nam kazalištem lutaka u zemlji/gradu, o kojem smo pisali prošloga tjedna! Članovi kazališnog vijeća režiraju sve u 16 u kazalištu u kojem zakonski NE SMIJU umjetnički djelovati. Koga to briga?
Zemlja zove Mars: ima li koji pravnik u Gradskom uredu za kulturu Grada Zagreba??? A možda dovesti kakvu kontrolu poslovanja i rada?
Idemo dalje. Nastavljamo s centrima za kulturu koji su, zapravo, najzanimljivija priča cijelog Dokumenta pa ih ne mogu samo obrađivati kroz kazališnu djelatnost. Dakle, premda postoji posebno poglavlje u kojem saznajemo o sredstvima namijenjenima za njihove djelatnosti, oni se nalaze u gotovo svim ostalim područjima (likovnom, glazbenom, izdavačkom, filmskom…)! Premda službeno stoji da će se za programe centara za kulturu dati oko 4 milijuna kuna iz gradske blagajne, prava je brojka - preko 7,5 milijuna kuna! A samo jedan od tih centara, onaj u Dubravi, dobiva više od 2 milijuna programskih sredstava. Više od kazališta Gavella! Bar sam sad iz ovog Dokumenta saznala da su upravo centri za kulturu stožerne institucije u kulturi Grada Zagreba. I naučila sam više o smjeru naše kulturne politike. Potvrdilo se, čovjek uči dok je živ.
A što se kazališne djelatnosti u centrima za kulturu tiče, ni jedan od navedenih centara nije u Očevidniku kazališta i nije službeno registriran za kazališnu djelatnost kako to Zakon o kazalištima, na koji se u početku Dokumenta službeno pozivaju iz Gradskog ureda za kulturu, nalaže.
Nevjerojatno…
Idemo dalje s nezakonitostima.
Zakon o kazalištima specificira tko sve obavlja profesionalnu kazališnu djelatnost. To su: ustanove, trgovačka društva i umjetničke organizacije. Točka. Nema dalje. No, pod neovisnom kulturom u Dokumentu koji analiziramo od 31 pravnog subjekta čak njih 12 - nije u Očevidniku i nema registraciju kako nalaže Zakon. Na koji se poziva Grad.
Čak ako i tome progledamo kroz prste (a ne bismo smjeli), ima jedan subjekt koji naprosto bode oči, a to je onaj pod brojem 11 na stranici 81: "Kazališno scenska udruga (ah, samo ime kaže da nije ni trgovačko društvo, ni ustanova ni umjetnička organizacija) POZOR". E, sad, pozor, pozor, jer u zagradi piše da je vlasnik/osnivač M. Čutura. Znate li tko je to?
Mladen Čutura, nekada je bio Pročelnik ovog istog Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, a nakon pada s vlasti njegove stranke (HDZ) u Zagrebu zapošljava se u Zagrebačkom kazalištu lutaka na radnom mjestu dramaturga (premda nije dramaturg). No, ubrzo njegova mladenačka ljubav prema glumi prevagne pa se u istom kazalištu zapošljava na radnom mjestu glumca (na kojem je i danas). No, premda znamo da odmalena voli glumiti, zadatci koje dobiva u svojoj matičnoj kući nisu mu dovoljni, nedostaje čovjeku glume, pa osniva privatno kazalište Lektirum. Ali 1. siječnja 2007. stupa na snagu novi Zakon o kazalištima prema kojem (Članak 49.) glumac zaposlen u javnom kazalištu ne može biti osnivačem privatnog kazališta. Pa je i Čutura prisiljen ugasiti Lektirum. Međutim, žeđ za glumom u neovisnom sektoru jača je od svega (pa i od Zakona) pa se Čutura dosjetio jadu i registrirao udrugu pod imenom Pozor i - počinje obavljati profesionalnu kazališnu djelatnost. A što je briga visokopozicioniranog hadezeovca za što Zakon propisuje! On je jači od zakona! I tako se Čutura počinje javljati na natječaje i - dobivati sredstva kao neovisna kultura premda uredno dobiva plaću kao glumac u javnom kazalištu. Uskoro Ministarstvo kulture donosi kriterij prema kojemu ni jedno kazalište koje nije upisano u Očevidnik kazališta ne može dobiti sredstva od države, pa kazalište Lektirum/Pozor na tim natječajima više ne nalazimo, ali zato je i dalje neizbježna stavka u proračunu kulture Grada Zagreba. Pa radi se, zaboga, o Uredu kojem je bio na čelu i neka se netko usudi reći mu da radi protuzakonito, a još manje neka se usudi ne dodijeliti mu sredstva! I tako je Čuturu i njegovo "kazalište" grad Zagreb postavio i na svoje internetske stranice pod "profesionalne kazališne družine", zajedno s još desetak nelegalno registriranih subjekata. I dodijelio mu za dvije izvedbe 20 tisuća kuna i dodatnih 15 tisuća za gostovanje u BiH i Crnoj Gori. Sveukupno 35 tisuća. Više od kazališta Merlin od čijeg je djelovanja u prošloj godini živjelo 17 samostalnih umjetnika. A kad smo već kod ZKL-a i bivših pročelnika Ureda za kulturu Grada Zagreba, još je jedan (Zvonko Festini) ove godine preko ZKL-a dobio od Grada 25 tisuća kuna za svoju monografiju koja je, kako piše na internetskim stranicama, zapravo KNJIŽICA. I imala je promociju još 27. rujna prošle godine. Divota.
Ovdje valja napomenuti da je Grad izdao i posebne kriterije uz natječaj, a kriteriji za kazališnu djelatnost jesu sljedeći (Članak 16.): odgovornost, sustavnost, standardnost, inicijativnost, formativnost, kompetentnost, kreativnost.
Pitam se, kako je prošlo "kazalište Pozor" prvi kriterij: odgovornost?
Kako su uopće članovi Vijeća prošli taj prvi kriterij?
To samo oni znaju.
Ono što pouzdano znam jest da je zbog zakonski upitne podjele sredstava namijenjenih kulturi u Gradu Zagrebu već nekoliko neovisnih kazališta odlučilo zatvoriti svoja vrata, da je jedini portal u Hrvatskoj koji je sustavno pratio kazalište u zemlji, ali i svijetu (www.teatar.hr) već ugašen jer nije na Natječaju dobio ni lipe, i znam da je naprosto - DOSTA!
Dokle će se podnositi samovolja i nezakonito poslovanje gradske uprave? Tko treba štititi zakonitost rada? Tko će zaštititi građane grada Zagreba od ovakve javne uprave? Ne bi li netko napokon trebao početi raditi svoj posao? Mislim, od onih na koje se poziva predsjednik Josipović.
Može li ujedinjena neovisna scena reći DOSTA klijelentilizmu i bezakonju? Može li neovisna scena biti Slamka za ovu devastiranu kulturu?
Za kraj, evo još jedne dodatne poluistine: piše da je za neovisni sektor u kazališnoj djelatnosti odvojeno 10.535.500,00 kuna. No, u taj je iznos uključen i DUG koji neovisnoj sceni nije isplaćen u 2010. godini, a to je 875.000,00 kuna! U SVIM PODRUČJIMA kulture dug iz 2010. ostao je SAMO NEOVISNOJ kulturi, ne i javnoj, i u SVIM PODRUČJIMA ta su sredstva prikazana kao izdvajanje za neovisnu kulturu u 2011. godini.
SVAKA ČAST!
P. S. Za one koje zanima gola analiza, evo malo i toga: HNK je najveći potrošač sredstava za kulturu Grada Zagreba i sveukupno košta 100 milijuna kuna građane cijele zemlje. Pokušajmo tu brojku prevesti u neke druge okvire: podatci o broju posjetitelja u 2010. nisu dostupni javnosti, ali zato oni za 2009. jesu, a financiranje HNK je bilo isto. Dakle, predstave središnje nacionalne kuće u 2009. godini vidjelo je 109.305 gledatelja. Podijelimo li 100 milijuna s 109 tisuća doći ćemo do brojke od 917. A to je iznos od 917,00 kuna (točno ste pročitali, devetstosedamnaest kuna) koji svaki građanin ove zemlje sufinancira svaku prodanu ulaznicu za HNK u Zagrebu! Dakako, još plati i ulaznicu u iznosu od 22,50 kuna (IV. red balkona za dramu) pa sve do 150,00 kuna za onu u loži na operi ili baletu.
Pa gdje toga još ima?
Nastavlja se…

 

U svojem Blogu Slamka spasa Vitomira Lončar redovito piše o raznim temama iz kazališnog života. Ovog je tjedna, potaknuta objavom (reklamom) na jednom našem portalu za ekološku kazališnu predstavu Eco Keeco Duška Mucala i Ive Lesića izvjesne Produkcije Z, objavila blog Slamka o slobodnom padu u kojem piše o v.d. intendanta i "Mucalovštini" koja sve dublje ulazi u hrvatsko kazališno tkivo. Cijeli tekst pročitajte na Blogu Slamka spasa, a ovdje donosim one dijelove koje si tiču kazalilišta za djecu, kao poticaj na razgovor. Vitomira je u tom tekstu ispisala neke ključne misli za razumijevanje pozicije i stanja kazališta za djecu u Hrvatskoj kako na organizacijskoj, tako i na umjetničkoj razini i taj tekst može odlično poslužiti kao "šlagvort" za razgovore o Kazalištu za djecu, pogotovu u kontekstu novog

Nacionalnog okvirnog kurikuluma za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjojškolsko obrazovanje

u kojem KONAČNO i kazališna umjetnost nalazi svoje mjesto. Pročitajte i komentirajte Vitomirin tekst:

(...)
Pregledavajući po internetskim portalima vijesti iz kulture naišla sam na nešto što me uistinu sablaznilo (...) Naime, v. d. intendanta (Mucalo) je, kako saznajemo, već godinama autor mnogobrojnih tekstova predstava za djecu od vrtićke dobi pa do 5. razreda osnovne škole, a nešto što on i njegov autorski tim nazivaju predstavom u proteklih je godinu i pol obišlo vrtiće i škole od Splita (dakako) preko Gospića, Otočca, Senja, Kostrene, Zaprešića, Dugog Sela, Požege, Podgore, Jastrebarskog, Kutine i… da ne nabrajam dalje.

Vijest o tom uratku završila je u medijima kada je ekipa to nešto odlučila plasirati na međunarodno tržište koje bi trebalo prikazati hrvatsko stvaralaštvo za djecu u Europi, pa i šire, u cijelome svijetu. Kliknula sam, pogledala i, moram vam priznati, ostala bez riječi. Užasnuta. Užasnuta od spoznaje da je mucalovština u kratkom vremenu, uspjela napraviti sve kako bi za desetljeća unaprijed uništila svaku pomisao na to da postoje neke vrijednosti koje bi mogle doprinijeti tome da se izvučemo iz mulja u koji tonemo iz dana u dan.

Iz Mucalova autorskog teksta izdvajam rečenice koje nose najveću težinu: Čistoća je pola zdravlja. Gdje god možeš posadi cvijeće, kad god možeš posadi cvijeće. Složne ruke čuda rade. U laži su kratke noge. Čuvaj Zemlju, čuvaj vodu, čuvaj zrak, priroda nam uvijek jasno daje znak. Prirodu slušati treba. Sasvim je jasno da su djeca koja su gledala Mucalov uradak već spremna za daljnju "obradu" kako bi se pretvorila u odraslu publiku koja će objeručke prihvatiti estetsko opredjeljenje koje će im slični Mucala ponuditi u budućnosti.

Ukratko, Mucalovo preuzimanje HNK-a u Splitu neusporedivo je manja šteta od njegova autorstva u predstavama za djecu i upravo je to ono što zvoni na uzbunu u pravcu potrage za slamkom spasa. Jer, iz 25-godišnjeg djelovanja u tom području znam da kazalište za djecu nije kanta za smeće, nego bi trebalo biti mjesto u kojem se stvara s najvećom mogućom odgovornošću zato što su posljedice - trajne i dugoročne. Ne po kazalište, nego po društvo u cjelini.

Ako već dopuštamo da nam nacionalnu kuću vodi nekompetentna osoba, mislim da bismo se morali trgnuti i ne dopustiti da nam taj i takav mentalni sklop svojim umjetničkim radovima određuje budućnost.

Mislite da pretjerujem? Kliknite i uvjerite se sami.
http://www.tportal.hr/kultura/kazaliste/106134/Pogledajte-Mucalov-lutkarski-mjuzikl.html

 

Andrea Štalcar Furač , članica Kazališnog epicentra, novinarka i urednica portala ka-urbani objavila je u rubrici Osoba tjedna razgovor sa mnom o mnogim temama iz mojeg rada, o Kazališnom epicentru, o ASSITEJu International, o kazalištu za djecu općenito, o Maloj sceni. Pročitajte cijeli intervju na portalu ka-urbani, a ovdje ću postaviti samo nešto iz intervjua. Nešto što će možda isprovocirati vašu reakciju ili barem pozvati vas da date svoj komentar. Nedostaje nam dijalog o kazalištu za djecu i mlade i možda bi bilo dobro da započnemo razgovor makar ovako, anonimno. No, evo malo provokacija:

 

Pitanje:

Generalni tajnik svjetskog ASSITEJ-a, međunarodne udruge kazališta za djecu i mlade, zvuči impozantno, što ta Vaša pozicija znači za promidžbu hrvatskoga kazališta i kulture uopće?

...

Mnogi me kolege prozivaju da hrvatsko kazalište za djecu nema ništa od toga što sam glavni tajnik. Jedan me je visoki činovnik iz Ministarstva kulture ironično pitao: "Što, sada hrvatska kazališta jako puno gostuju po inozemstvu od kad si ti tajnik?", ne shvaćajući da je položaj glavnoga tajnika zapravo kulturno-politička pozicija te da je svaki moj nastup na skupovima, simpozijima i konferencijama po svijetu promocija Hrvatske i zauzimanje visoke pozicije u međunarodnoj kulturnoj razmjeni. Nije moja funkcija prodaja i plasman hrvatskih kazališta u svijetu. Ja nisam menadžer ni trgovački putnik za hrvatska kazališta za djecu. Kulturna politika djeluje na drugoj razini. Kredibilitet jedne države podiže se njezinim sudjelovanjem u tijelima koja kreiraju svjetsku politiku, pa tako i u kazalištu za djecu. Hrvatska se afirmira putem svojih predstavnika u svjetskim tijelima. Tu ulogu najbolje razumiju Englezi, Danci i Nijemci koji se itekako trude imati svojega predstavnika u Izvršnom odboru svake međunarodne organizacije. A Hrvatska ima Glavno tajništvo preko kojega ide koordinacija za cijeli svijet. Mogu samo žaliti što hrvatska kulturna politika ne koristi u dovoljnoj mjeri moju poziciju, a kazališni se praktičari ne žele vezati na Glavno tajništvo, ne žele aktivno sudjelovati, pa čak se ni koristiti informativnom mrežom za razmjenu informacija. Potpuno neshvatljivo. Ne razumiju da umjetnička razmjena u svijetu funkcionira samo i isključivo putem kvalitete. Nitko ne poziva Malu scenu na gostovanja zato što sam ja Glavni tajnik ASSITEJ-a. Ni jedan moj prijatelj neće platiti predstavu zato što smo prijatelji, nego zato što je predstava dobra, a to neki kolege u Hrvatskoj ne žele priznati. Lakše im je reći da Mala Scena putuje po svijetu zato što ja imam kontakte, nego priznati da je to zbog toga što su naše predstave jednostavno -  dobre, ugođene ukusu međunarodne publike, predstave koje komuniciraju u nekom drugom kontekstu.

...

Pitanje:

Smatrate li da u Hrvatskoj ima dovoljno sluha za kazališta za djecu i mlade ili su prepušteni stihiji?

Ne može se na to odgovoriti ovako ukratko, o tome se može govoriti s raznih pozicija, ali pokušat ću reći barem nešto.

Budući da država nema kulturnu politiku, nema ni stava prema kazalištu za djecu i, zapravo, ne zna što bi s njim. U isto vrijeme ni u Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa nema pokušaja da se kazalište za djecu stavi u funkciju odgoja i obrazovanja niti se njegova funkcija razmatra ozbiljno. Bojim se da u Prijedlogu nacionalnoga kurikula pitanje kazališne umjetnosti ponovno neće biti kvalitetno riješeno.

Kazalište za djecu još se uvijek smatra nevažnim, a pritom ga se i ne doživljava umjetničkom djelatnošću. U kazalištu za djecu još uvijek vlada mišljenje kako ono služi da djeca jednoga dana postanu dobrom publikom. Misli se da je dužnost kazališta pratiti školsku lektiru, nacionalnu baštinu, ekološki osvještavati djecu i sl. Nitko ne govori o tome što je prava uloga kazališta u procesu odgoja djece i mladih i što je to estetski odgoj. Svi govore o odgoju za umjetnost, a nitko o obrazovanju kroz umjetnost. O kazalištu za djecu još se uvijek govori kroz edukativnu funkciju, a rijetko ga tko vrednuje po umjetničkim kriterijima. Ili se pak, s druge strane, od kazališta očekuje "laka zabava".

Svatko tko dovodi u pitanje takav uspostavljeni red, dovodi u pitanje okoštali sustav. Osobno bih volio "protresti" postojeći sustav i uvesti neka druga načela stvaranja i gledanja (na) kazališta za djecu.

...

Pitranje

Postoji li u Hrvatskoj kazališna solidarnost u smislu potpore kvalitete i izvrsnosti?

 

Ma ne. U tome i jest problem našega kazališta, kao što sam već rekao, izvrsnost nije kriterij. Mi, uostalom, nemamo razvijene kriterije po kojima bismo vrednovali što je izvrsno. Nacionalna kuća trebala bi biti kriterij po kojem bi se onda određivalo sve drugo. Na žalost, naša nacionalna kuća je sve samo ne kriterij izvrsnosti. ...  Kriterije izvrsnosti u kazalištu za djecu ja osobno tražim u danskom ili flamanskom kazalištu. Hrvatsko kazalište uopće nema kriterija i živi u prošlosti koja je stala tamo negdje iza Zakona o udruženom radu 1974., kad je zaustavljen prodor modernoga u hrvatska kazališta za djecu prestankom igranja tekstova Volkera Ludwiga.

U toj i takvoj situaciji o nekoj solidarnosti, a pogotovo umjetničkoj, ne može biti ni govora. Upravo obrnuto. Hrvatska kazališta ponašaju se kao vlasnici "lena" bojeći se da im netko "ne uđe u područje" i otme koju školu ili vrtić nečim što je stilski ili sadržajno drugačije.

Ako postoji ikakva solidarnost, onda je to prešutni dogovor da se ne diraju stečena prava i da se ništa ne mijenja kako se ne bi narušila postojeća struktura i odnosi kojima upravljaju politički namještenici koji o umjetnosti i izvrsnosti ne znaju puno.

 

12. Što Vam najviše smeta u profesionalnom radu?

Hahahahaha ... u profesionalnome radu najviše mi smeta neprofesionalizam, a u kazalištu za djecu toga ima koliko hoćete. Svatko misli da može raditi kazalište za djecu pa se onda javljaju grupe i grupice, pojedinci, amaterske grupe koje prodaju svoje predstave i svi oni misle da su kvalificirani djeci "predstavljati" jer to "svatko može". Uzmete jednu plahtu i dvije lutke na štapu i evo vam kazališta. Najgore je pak kad se profesionalci upuste u "zločinački poduhvat" zarađivanja novca na kazalištu za djecu pa proizvode negledljive programe koje bi trebalo zabraniti zbog duhovnoga zdravlja djece. Na žalost, takve uratke vrlo često proizvode i javna kazališta koja su za te poduhvate financirana ogromnim sredstvima. Sve je to rezultat nepostojanja jasno izraženih ciljeva kulturne politike i svijesti o ulozi kazališta za djecu i mlade u procesu odgoja i obrazovanja.

Kazalište Merlin prošli je tjedan u kazalištu Vidra izvelo svoju novu predstavu Za hljebom, za oblacima, recital poezije hrvatskih pjesnika u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Ane Merlin. Igrali su Ana Merlin, Ivan Horvat i Luka Barešić, kojemu je to bilo prvo profesionalno pojavljivanje na pozornici.

 

Kad gleda ove dvije rečenice s ovako šturo nabrojanim podacima rekao bi čovjek - ništa posebno, osim što malo čudno zvuči ovaj dio rečenice "recital poezije". Mi stariji sjetit ćemo se odmah recitala koji su bili jako popularni u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kad smo još kao djeca i mladi recitirali stihove jugoslavenskih pjesnika u mnogobrojnim priredbama i predstavama Zvjezdane Ladike (od kojih je jedna, Vagon prvog razreda još uvijek na repertoaru kazališta Mala scena), ali sjetit ćemo se i cijele jedne generacije umjetnika glumaca (Goran Matović, Darko Ćurdo, Enes Kišević, Rajko Bundalo ...) koji su njegovali recital kao svoju izražajnu formu, ne rijetko i sami pišući stihove, a neki od njih kao Enes i prelazili u pjesničke vode afirmirajući se više kao pjesnici nego kao glumci. Oni mladji morat će posegnuti za svojim školskim iskustvom jer se recital njeguje samo još u dramskim grupama, na Lidranu i u nekoj prigodničarskoj prilici, o obljetnici rođenja nekog pjesnika ili slično.

Danas, u postdramatskom vremenu i u vremenu sveopće materijalne, moralne i umjetničke krize u Hrvatskoj uistinu treba imati hrabrosti (ludosti?) napraviti recital poezije i još ga podnasloviti "Predstava koja potiče iscjeljenje".

No, da skratim ovo uvodno lamentiranje i kažem direktno:

Divim se kazalištu Merlin jer je bez kalkuliranja, na "sve ili ništa" rekli bi kockari, vremenu uprkos i kontra prevladavajuće struje napravilo predstavu koja vrišti glasom vapijućeg iz pustinje žednog nekog drugog i drugačijeg svijeta, ali i nudeći mogućnost izlaza i, kako oni sami kažu, potičući iscjeljenje. Kazalište Merlin zaziva ljubav kao odgovor na materijalnost i okrutnost svijeta u kojem živimo i obraća se Bogu kao jedinom utočištu i rješenju za svijet.

Radeći predstavu Merlinovci nisu razmišljali o tome kome će ju prodati, hoće li je netko gledati ili neće, koliko će dugo predstava igrati. Ne! Oni su imali potrebu KRIKNUTI, zavapiti za životom u atmosferi smrti u kojoj živimo. U vremenu krize u kojoj se obraćamo monetarnim institucijama tražeći nove i nove kredite za sve praznije džepove, a u kazalište idemo da bismo se zavarali površnim smijehom i zabavom i pokušali ispuniti sve prazniju dušu, Kazalište Merlin radi samoubilačku predstavu koja ne mari za komercijalni uspjeh, ali spasonosnu jer mari za duhovno zdravlje prije svega njih samih. Oni su pokazali svojom predstavom što misle o svijetu i svoj plan spasenja, ali su i nama ponudili tu istu mogućnost - ako mogu oni, zašto ne bismo mogli i mi?!

No, da se ne stekne dojam da se ovdje radi o moralnom dociranju, o predstavi se može i mora govoriti i s estetskih premisa. No, ne pada mi na pamet ovdje pisati kritiku predstave, nisam kritičar i to ne želim biti, ali želim samo nekoliko riječi posvetiti Ivanu Horvatu, glumcu koji jednostavno plijeni svojom posvećenosti, svojim glumačkim talentom, sposobnostima i znanjima da se čovjek ne može ne čuditi se - pa dobro ... kako je moguće da imamo TAKVOG glumca, a da on ne igra Hamleta, Leonea i ostale heroje dramske literature. Imati glumca s takvim stasom, glasom, dikcijom, s takvom elegancijom pokreta, inteligencijom, emotivnosti i ne koristiti ga da ponese hrvatsko glumište u nekom drugom smijeru ili ne iskoristiti ga da nešem glumištu da neku drugu boju i mogućnost, to je (meni) neshvatljivo. No, to samo pokazuje kako u našem glumištu vladaju neka druga pravila i neki drugi pricipi vrednovanja. Kvaliteta, izvrsnost, nije kriterij po kojem se mjeri nečiji uspjeh, već nešto sasvim drugo, što ne spada u estetiku.

Žalim, ali se i nadam da će Ivan dobiti priliku izaći iz sjene i pokazati široj javnosti svu raskoš svojeg talenta i svo bogatstvo svojeg znanja, iako znam da mu to nije niti cilj niti namjera. Kao pravi umjetnik, samozatajan do boli kršćanske odluke o mrtvljenju svojeg ega Ivanu to nije važno. On će i dalje hodati po vodi. MI bismo trebali otvoriti oči i uši i otvoriti se "iscjeljenju" na koje nas pozivaju Merlinovci.

Ponosan sam što je Kazalište Merlin član Kazališnog Epicentra i dio Mreže neovisnih kazališta i kazališnih družina u Republici Hrvatskoj.

 

Ovoga je tjedna bilo toliko mnogo tema na izbor za moju SLAMKU SPASA da mi je uistinu bilo teško odabrati ono što bi najbolje pristajalo. Ali budući da smo zemlja u kojoj je nogomet uvjerljivo na prvome mjestu, onda sam se i ja, kao prava domoljupka, priklonila toj vrijednosnoj ljestvici i zanemarila sve ostalo, kako bih bila u trendu… naravno!

Dakle, prošloga su tjedna svi mediji donijeli vijest o tome da je sportski novinar HTV-a Ivan Blažičko prenosio nogometne utakmice "u fušu" za neki portal. Priča je završila tako da je već spomenuti novinar dobio opomenu pred otkaz, a plaća mu je smanjena za 30%, i to za razdoblje od tri mjeseca. Usput je, kako sam pročitala u jednom dnevnom listu, glavna urednica prokomentirala da "ubuduće neće više biti tako blaga te da će se slični postupci kažnjavati trenutačnim otkazom".

Ima HTV kodeks i, očito, ima potpisane ugovore s angažiranim novinarima u kojima ih obvezuje na određena pravila ponašanja. Između ostaloga, tu je i klauzula u sprječavanju sukoba interesa. E, a baš o tome bih, o toj, kako Slovenci preciznije kažu "konkurenčnoj klauzuli", potaknuta prijenosom nogometnih utakmica, danas razmišljala u kontekstu hrvatskoga kazališta.

Što je sukob interesa i što su ugovori u našem kazalištu? Pa, moglo bi se reći, dva vrlo neregulirana, čak i mutna pojma.

Kad odete u London i u njihovu Nacionalnom kazalištu (RNT) gledate predstavu u kojoj igraju zvijezde engleskoga glumišta kao što su Judi Dench, Ian McKellen, Clair Higgins ili Simon Russel Beale, pouzdano možete biti sigurni da ih u istoj sezoni nećete moći vidjeti ni u jednoj drugoj kazališnoj produkciji u Ujedinjenome Kraljevstvu, a ako ih uspijete pogledati i u inozemstvu, bit će to samo ako je RNT baš na gostovanju u mjestu gdje ste se našli. Naime, oni imaju ugovor s RNT-om, a to znači - za vrijeme trajanja ugovora rade SAMO I ISKLJUČIVO za RNT. Kao što je predviđeno i za Ivicu Blažička na HTV-u.

Ali ne odnosi se to pravilo samo na zvijezde kao što su Dench i navedeni, ono se odnosi na SVE umjetnike koji su te godine potpisali ugovor s RNT. Ili s bilo kojom drugom kompanijom. Moglo bi se reći da u tom smislu svi imaju ekskluzivne ugovore i zabranjeno je bilo kakvo djelovanje u konkurentskom kazalištu. Pokušajte samo pitati nekoga iz struke u Londonu o tom pitanju i s čuđenjem će vas sa pogledati: zašto ova to pita? Kako bi drugačije i moglo biti nego tako, da igraš kod onog poslodavca s kojim imaš potpisan ugovor?

Hm… ipak neću početi, kako sam namjeravala, na tu temu analizirati pojedinačne slučajeve u hrvatskome glumištu. Pisala bih ovaj post tri dana… najmanje jer - u nas je to uobičajena praksa!

Kod nas, premda je zakonom predviđen, članak o sukobu interesa - ne funkcionira. U kazalištu. U nogometu - itekako funkcionira! Zamislite samo kad bi naša nova nogometna zvijezda Ante Rukavina, utorkom poslije podne, kad nema ni trening ni utakmicu u svetome nam Dinamu, išao igrati u NK Ivanec, onako, malo "u fušu", da zaradi koju kunu više, jer, teška su vremena! Ne možete zamisliti. Naravno da ne možete. Jednako ne možete zamisliti istu situaciju za Ivicu Olića ili bilo kojeg slavnog nam nogometaša. Ako radite u INI, poslije podne ne možete raditi za Petrol, premda imate slobodnog vremena i dobro vam ide prodaja naftnih derivata… Ako pišete za jedan ženski časopis, ne pada vam na pamet, u slobodno vrijeme, pisati za neki konkurentski časopis, jer vam je jasno da biste dobili otkaz… I tako bih primjere mogla redati ona tri dana i ne bi im bilo kraja.

Ono što je nemoguće u bilo kojem poslu, u bilo kojoj struci, u bilo kojoj zemlji, moguće je u - hrvatskome kazalištu!
Pitate se zašto? E, o tome ćemo jednom drugom prigodom!

Za kraj ću samo ispričati jednu anegdotu (ili je to možda ipak tužna priča… prosudite sami) koja mi se dogodila prije nekoliko godina.

Zanimalo me je, kao članicu radne grupe za izradu novoga Zakona o kazalištima, koliko stalno zaposleni hrvatski glumci vode računa o svojim ugovorima o radu te sam krenula zvati zaposlene kolege po kazalištima.

I, nazovem tako jednu svoju (jako poznatu) kolegicu, pritom odličnu glumicu i pitam ju:

Ja: Čuj, na koje razdoblje imaš potpisan ugovor o radu sa svojim kazalištem i kad ti taj ugovor istječe pa moraš potpisati novi?

Najprije se s druge strane linije nije čulo ništa, a onda…

Kolegica glumica: Čekaj, Bucka, kaj ti to mene pitaš, za kakav ugovor?

Ja: Pa za tvoj ugovor o radu, na kojem se temelji tvoj radni odnos.

Kolegica glumica: Kaj ti misliš da bih ja to trebala imati i nekaj znati o tome?

Ja: Gle, nekak mi se čini da bi bilo dobro…

Kolegica glumica (dobronamjerno): Čuj, nazovem te za petnaest minuta, idem vidjeti…

I zove me…

Kolegica glumica (sva izvan sebe): Pa znaš kaj? Imam ti neki ugovor, uopće nema potpisa direktora, ali ima datum i taj ti je ugovor prema tom datumu - meni istekao! Kaj znači da ja sad nisam zaposlena????

I tako je završio naš razgovor.
U obostranome čuđenju.
Koje traje do danas.

preneseno sa Bloga Vitomire Lončar:

http://blog.vecernji.hr/vitomira-loncar/2010/09/15/slamka-u-mrezi/#comments

Uspjeli smo! Nas nekoliko neovisnih kazališta, u sklopu Kazališnog epicentra, kazališnog centra i udruge kazališta i kazališnih umjetnika u srednjoj i jugoistočnoj Europi, osnovali smo mrežu neovisnih profesionalnih kazališta/kazališnih družina u Hrvatskoj.

Već vidim začuđeni izraz vašeg lica, da… i? O čemu se tu radi? Odakle taj bezrazložni optimizam?
E, pa mala slamka spasa počela je dobivati obrise velikoga stoga sijena…

Dakle, krenimo iz početka: znate li koliko u našoj zemlji ima profesionalnih kazališta koja legalno obavljaju kazališnu djelatnost? Kladim se da ne znate da ih ima točno 90. Hm, pitate se, je li to mnogo ili malo? Jako teško pitanje…
Idemo dalje.

Znate li koliko je od tih 90 kazališta/kazališnih družina osnovano privatnom inicijativom?
Čak 61. Dakle, 67,7% od ukupnog broja kazališta u RH.

Naravno da to znači da je javnih kazališnih ustanova, kojima je osnivač država ili lokalna/regionalna samouprava, samo - 29, odnosno 32,3%.

Budući da od 61 privatnog kazališta polovica njih baš nešto i nije aktivno, možemo reći da se kazalište u RH događa u javnom i privatnom sektoru: pola/pola. (O tome da ni status, a kamoli financiranje, nije u skladu s ovim brojkama - nekom drugom prigodom).

Kad se bolje pogleda, mjesta doista ima za sve nas. Mi "mali" (neovisni), pokretljivi smo, putujemo, tražimo posla gdje ga ima, a "veliki dečki", ili javna kazališta, više su statični. Mi "mali" igramo, kako nam i priliči, male forme, a "veliki dečki" u skladu sa svojom veličinom - velike predstave. Dakle, gdje je problem?

E, problem je u "sivom tržištu" preplavljenom programima u izvedbama "kazališta" koja nisu registrirana i upisana prema Zakonima RH! A takvih ima - neizmjerno mnogo: od gutača žileta i zmija koji hodaju po vrtićima i prodaju se pod kazališnu predstavu, mađioničara, do ad hoc skupljenih glumaca (često poznatih tek iz sapunica) koji (također nelegalno) obilaze veća i manja mjesta naše zemlje. A nađe se tu i tamo i pokoji zalutali češki lutkar koji prodaje predstave po hrvatskim školama čak i bez radne dozvole.

Sad vjerojatno već nazirete razlog zašto smo osnovali mrežu neovisnih kazališta/kazališnih družina! Budući da oni koji bi trebali ne vode računa o tome tko se sve nudi na kazališnom tržištu (a znamo već da glumac može biti svatko), odlučili smo stvar uzeti u svoje ruke i predstaviti se javnosti te, kroz svoje djelovanje kao mreže, ukazati na dalekosežne posljedice zanemarivanja kazališnoga područja.

Dobro, na prvom nas je sastanku bilo samo dvoje, na drugom već osam, a na trećem (koji je bio jučer) već je došlo 15 zainteresiranih članova! Dovoljan razlog za slavlje i za još veći poticaj za djelovanje… Djelovanje odozdo prema gore… jedino djelovanje u koje vjerujem.

Dakle, ukratko, odlučili smo prestati čekati da netko drugi uvidi da ćemo na ovom "Divljem Zapadu" od hrvatskoga kazališnog tržišta mi "mali" nestati, nego zajednički krećemo vježbati novi sport: DRŽANJE GLAVE IZNAD VODE!

Naravno da u tome očekujemo i vašu podršku, a ona ne zahtijeva mnogo napora: prije negoli se odlučite otići u kazalište ili pozovete u goste neku kazališnu predstavu, kliknite na Očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture, odnosno, registar svih kazališta/kazališnih družina koja zadovoljavaju sve zakonske preduvjete za obavljanje profesionalne kazališne djelatnosti. Ako vam se nudi netko tko nije u Očevidniku, a vi jednostavno, kliknite - Delete i podržite opstanak i nas "malih" (ali ne i manje vrijednih).

Joj, baš me razveselila ova slamka u mreži!

 

Kriza koja je zahvatila cijelo društvo nije mimoišla ni kazalište za djecu. Sva kazališta i sve kazališne grupe osjetili su to prije svega u smanjenju javnog financiranja, u gubitku sponzorskih ugovora, ali i u smanjenom broju izvedaba i broju publike. U 2010. godini, ovaj se trend nastavlja daljnjim redukcijama u financiranju. Smanjenje broja izvedaba bilo je očekivano jer se u sveopćem "stezanju remena" i pokušaju da se "na neki način preživi", kao prva mjera štednje i odricanja, u svakoj obitelji uvijek uzima od "nadgradnje", a to je uvijek i najprije kultura. I dok je pad posjećenosti razumljiv i očekivan, neselektivno smanjivanje javnoga financiranja prije svega privatnom sektoru, uz zaštitu javnih kazališta i ustanova dovest će do ogromnih potresa i donijet će neprocjenjivu štetu umjetničkom stvaranju i opstanku malih družina i kazališta te daljnjem razvoju kazališne umjetnosti.

U sveopćoj borbi za preživljavanjem, kazališna će se ponuda svesti na komercijalnu i nastat će natjecanje za svakoga gledatelja, ali ne umjetničkom izvrsnošću, nego podilaženjem općem i prevladavajućem komercijalnom ukusu. Uz to će javna kazališta pribjeći prokušanom postupku - davanju besplatnih predstava i tako će uništiti privatnu inicijativu i ono malo životnosti što je kazalište za djecu počelo pokazivati u nekoliko zadnjih godina.  

Najgori je to iako i najvjerojatniji scenarij koji se može dogoditi hrvatskom kazalištu za djecu, ali i djeci koja za cijeli život mogu biti obilježena kao "krizna generacija", naraštaj koji je rastao i izrastao na kazalištu koje se brine o svojem vlastitom preživljavanju, a ne skrbi o pravima djeteta na kulturu i umjetnost.

Konvencija o pravima djeteta, međunarodni dokument usvojen na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1989. godine, sadrži univerzalne standarde koje država stranka Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratificirala) mora jamčiti svakom djetetu. U Konvenciji se govori, prije svega, o obvezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obvezama brojnih društvenih čimbenika glede zaštite djeteta.

Konvencija dakle govori o posebnim pravima djeteta na zaštitu! Od koga? Od nas odraslih. I još se kaže: "Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona".

Obaveza je dakle države potpisnice, a Hrvatska to jest, štititi prava djeteta na "slobodno sudjelovanje u kulturnom životu i umjetnostima" te se obvezuje da će "poticati ostvarenje primjerenih i jednakih uvjeta za provođenje (...) umjetničkih (...) djelatnosti".

Valja uočiti - jednakih uvjeta i za djecu i za umjetnike koji za njih stvaraju. Boreći se tako za prava djeteta na kulturni i umjetnički odgoj, Konvencija se posredno zalaže i za prava umjetnika da svoj posao obavljaju na korist djeteta i država bi te i takve umjetnike morala po zakonskoj snazi Konvencije i podržavati. U vremenu krize u kojoj jesmo, na žalost, malo tko misli o umjetnosti i pravu djeteta na umjetnički razvoj. Sindikalna borba za plaće i golo preživljavanje postala je, razumljivo, glavnom temom, a borba za pravo djeteta na umjetnički razvoj sasvim nevažan motiv. Nevažan za sve - osim za nas umjetnike koji ne želimo odustati od misije kojom smo krenuli na put izgradnje umjetničke komunikacije s djecom i mladima.

U vremenu krize naša je odgovornost prema djeci još i veća nego u vremenu blagostanja. Mi moramo biti pozvani na očuvanje umjetničkih vrijednosti i daljnju, beskompromisnu borbu za istinitu i visokoestetski oblikovanu komunikaciju s djecom. Mi smo pozvani da djeci osiguramo sigurnost duhovnoga rasta, da ih sačuvamo ne od grubosti ovoga svijeta ili od krize, mi to ne možemo, nego od potpunoga gubitka temeljnih, prije svega estetskih vrijednosti. Moramo moći pomoći sačuvati njihovo duševno zdravlje i spriječiti potpunu duhovnu kontaminaciju koja ionako nezadrživo ulazi u njihove glavice putem televizije i drugih medija, ali i komercijalnoga kazališta koje se brine za svoje vlastito preživljavanje.

Na žalost, sustav financiranja i politika čuvanja radnih mjesta umjetnika i stečenih prava javnih kazališta, ne stimuliraju niti umjetnički razvoj niti brigu za umjetnički odgoj djece i mladih. Kratkoročno, ova će politika sačuvati javna gradska kazališta i stečena sindikalna prava zaposlenih, ali će i petrificirat postojeće stanje koje ne nudi umjetnički razvoj. Dugoročno, posljedice bi mogle biti pogubne kako za umjetnički odgoj djece i mladih, tako i za čitav niz privatnih kazališnih inicijativa i umjetničkih organizacija koje su pošle putem vaninstitucionalnog organiziranja i pronalaženja samostalnog puta.

Potreba za udruživanjem malih, privatnih kazališta i neovisnih grupa veće je nego ikada. Čvrsto vjerujem da se jedino udruženim snagama može opstati i izboriti se za jednake uvjete stvaranja i osiguranje "primjerenih i jednakih uvjeta za provođenje (...) umjetničkih (...) djelatnosti" za djecu i mlade.